Preferencijalni glasovi

Izbori 2013. bili su za hrvatski kontekst značajni i zbog toga što je na njima, tada prvi put na bilo kojim izborima, biračima omogućeno da glasuju i preferencijalno, za ime i prezime određenoga kandidata. Izbori 2014. bili su drugi takvi izbori te su se stoga i prije parlamentarnih izbora 2015. mogle uvidjeti neke zakonitosti ponašanja birača.

I stranačke su vrhuške, kao i svi kandidati na svim listama, mogli iz toga lako izvući neke zaključke. Analiza tih dvaju izbora s preferencijalnog aspekta kaže da su od ukupno pedeset i tri liste (dvadeset i pet na jednim i dvadeset i osam na drugim izborima), njih pedeset i dvije imale kandidata s više od 10% preferencijalnih glasova.

Jedino je Piratska stranka (ali bez copyrighta na rezultat!), po uspjehu dvanaesta od ukupno dvadeset i osam lista, na izborima 2013. imala, kao za vlastite birače najbolji izbor, jednu kandidatkinju s nekoliko glasova ispod tog praga. No, i ona je imala gotovo 10% glasova, točnije 9.85% odnosno 822 preferencijalna glasa.

Birači glasuju za kandidate koji su im poznati, ne trude se informirati o nepoznatim kandidatima

Također, analiza je pokazala (a dvije naredne predstojeće parlamentarne kampanje nisu opovrgle ove zaključke o ponašanju birača) da često čak i više etabliranih kandidata prijeđe 10% preferencijalnih glasova. Pojam „etabliranosti“ ovdje se dakako odnosi na etabliranost unutar vlastitog biračkog tijela. To znači da će barem jedan kandidat (a moguće i više njih) koji je u općoj populaciji čak i nešto malo ispodprosječno poznat, a pritom je kandidat jednako (ne)poznate stranke/koalicije/liste – preskočiti tih 10% preferencijalnih glasova jer je za vlastite birače on itekako poznat.

Isto tako, ondje gdje na listi koja je njihov izbor nema za te birače poznatih ljudi, velik dio birača radije ne zaokružuju ništa, negoli da zaokruži nepromišljeno i slučajno. To ujedno znači da se birači kod preferencijalnog izbora značajnim dijelom rukovode poznatošću kandidata kao razlogom za glasovanje. Odnosno to znači da postoji nezanemariv broj birača koji se pri ponudi nepoznatih kandidata na listi, za koju ionako glasuju, ne potrude dodatno informirati o kvaliteti kandidata.

Prvo mjesto na listi – odskočna daska

No, s druge strane, postoji značajan broj birača koji se ponašaju u jednom dijelu suprotno. Dok se takvi birači, kao i prethodno spomenuti, također ne trude informirati o kvaliteti kandidata, skloni su ipak zaokružiti onoga tko je prvi na listi koju favoriziraju samo iz razloga jer je prvi na toj listi. Već su ti izbori za Europski parlament 2013. i 2014., s kasnijom potvrdom dva puta na parlamentarnoj razini, potvrdili da u pravilu prvo mjesto kandidatu a priori donosi 7-8% preferencijalnih glasova odnosno da postoji najmanje toliko birača koji se ponašaju na naznačeni način davanja prednosti prvome na listi.

Zaključak se o tome postotku nametao uvijek iznova kad bi na prvom mjestu određenih lista i oni najnepoznatiji kandidati osvajali po najmanje 8% glasova, katkad onoliko koliko bi znao osvojiti i neki puno poznatiji kandidat, ali na nekom nižem mjestu. No, sve to ipak vrijedi uz uvjet nepostojanja političke snažne ličnosti na ostatku liste. Ono što je primjerice u parlamentarnoj kampanji odudaralo od navedenoga jest iznimka koja ima svoj razlog. Jedna dijelom humorna stranka naziva SMS (Sasvim mala stranka) u parlamentarnu kampanju je ušla kao novo neisprofilirano i nepoznato stranačko ime s više poznatih i isprofiliranih ljudi na listi. Stoga su birači dominantno tražili te poznate ljude pri čemu je naziv liste bio ono drugotno. Jedino je ovdje stoga izostanak ikakvog identitskog povezivanja nepoznate novoformirane stranke i poznatih kandidata doveo do toga da prva, sasvim nepoznata, osoba na toj listi ne dobije spomenutih 7-8% glasova. Kad bi recimo Andrej Plenković na listu HDZ-a ili Davor Bernardić na listu SDP-a stali na mjesto ispod prvoga, „pojeli“ bi popriličan broj glasova i nepoznatog kandidata na prvome mjestu spriječili u dostizanju rezultata od 10% preferencijalnih glasova.