Pronositelji navedene misli zaključivat će čak i o antidemokratskim tendencijama onoga tko navedenim riječima oponira (iako, daleko od toga, i baš suprotno tome – želja za čistim računima, kroz ustavni okvir, želja za jasnijim i transparentnijim odnosima unutar vlasti lišenima dvosmislenosti, ne smije se tako etiketirati). Međutim, gornja izjava sama po sebi ne govori ništa o tome je li takav čin biračkog izbora samo potpirivanje i učvršćivanje ni manje ni više negoli opsjene tog istog naroda. Birači, kad je već zaista točno da je to jedina funkcija na koju nekoga izravno biraju, u toj iluziji, za koju i nisu sami krivi, očekuju od izabrane osobe – predsjednika ili predsjednice – puno više no što to ustavni okvir određuje. Pri tome, od samih birača veću odgovornost za iznevjerena očekivanja snose kandidati koji podilaze onima od kojih očekuju glas. Bez pothranjivanja te iluzije od strane kandidata, situacija bi bila kao u susjednoj Sloveniji ili nedalekoj Austriji, gdje se predsjednik zaista bira na izravnim izborima, no s jasno određenim, protokolarnim ovlastima (gdje k tome narod nema u vlastitoj glavi sjećanje na razdoblje kad je zaista birao i ustavno jakog predsjednika, kao što je kod nas bilo 90-ih). No, kandidati na hrvatskim predsjedničkim izborima spomenute iluzije pothranjuju ne samo obećavajući ono što znaju da neće napraviti, nego redom obećavajući ono što znaju da ne mogu pa čak i ne smiju napraviti. Ako misle da mogu i smiju, tim gore.

Nastanak modela koji generira sukob unutar same vlasti

Kako je i zašto do takve situacije došlo? Naime, nakon smrti prvoga hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana dolazi do odmaka od onoga što bismo mogli nazvati svojevrsnim francuskim ustavnim modelom (premda je i 90-ih to u nas bilo, ruku na srce, daleko od preslikavanja političkog modela spomenute države gdje je predsjednik bio i jest većih ovlasti od onoga što smo mi imali), koji je u nas imao svoje glorifikatore i u uglednim, vlasti bliskim, ustavnim stručnjacima (iz sklonosti kopiranju francuskog političkog sustava, dijelom su proizlazila i stremljenja prema većinskom izbornom sustavu). Složena politička situacija nakon promjene vlasti, s novim ustavnim rješenjima, tada ide prema jačanju uloge Sabora i Vlade nauštrb predsjedničkih ovlasti. Ipak, spomenuta složenost političkih odnosa i onodobna politička pragmatika očuvanja političkog ekvilibrija između raznih ličnosti (uz ostalo, i one drugoga hrvatskoga predsjednika Stjepana Mesića, izabranoga u trenutku dok je na snazi bio Ustav na temelju kojega je biran njegov prethodnik) i stranaka vladajuće šesteročlane koalicije čini svoje. Put prema parlamentarnom modelu zapeo je napola. I to baš s tim ciljem da i ostane napola, u želji da se drugoga hrvatskoga predsjednika ne svede baš eto na fikus, dajući mu neke “pjesničke” ustavne ovlasti, bez konkretnijih mehanizama njihova ostvarenja. Taj je put, dakako, ostao i dan danas nedovršen. Model koji je tad inauguriran danas je već narastao i preko razine svoje punoljetnosti, prijeteći nestabilnošću i neučinkovitošću vlasti već od svog rođenja preko nemirnih tinejdžerskih dana. A nastavlja to činiti i dalje. Naime, model je takav da je u njega, možemo mirne duše reći, a priori ugrađeno trvenje Pantovčaka i Banskih dvora, odnosno nositelja institucija vlasti koje navedeni lokaliteti simboliziraju. Modelu je imanentan navedeni sukob neovisno o tome iz kojih političkih opcija tko dolazi. Dapače, neke od najžešćih sukoba mogli smo kontinuirano pratiti primjerice između izdanaka iste političke opcije, Kolinde Grabar-Kitarović i Andreja Plenkovića, ili između Ive Josipovića i Zorana Milanovića. Promašeno bi bilo ocjenjivati da to ovisi o karakteru navedenih pojedinaca, njihovoj poziciji u ili pri stranci iz koje potječu i sl. Ne! To u prvom redu ovisi o samom sustavu koji kandidate za Pantovčak potiče u kampanji prvo na maštovito tumačenje “zastupanja” “brige” i “odgovornosti” (vidjeti čl. 94. Ustava) za državu. U suprotnom, kako drukčije osvojiti glasove i dobiti izbore? No, time se samo trasira put potencijalnoj krizi vlasti kad kandidat bude njezin dio, kao što je time i nakon osvajanja izbora pravocrtno zadan put oporbenoga djelovanja unutar vlasti, a sve radi ostajanja na funkciji i osvajanja potencijalnoga drugoga mandata, održavanja rejtinga i sl. U svojoj razapetosti između, s jedne strane, svijesti o tome da on/ona jest vlast s definiranim ustavnim ovlastima, svijesti o vlastitoj važnosti kojoj pridonosi sigurno i službenička, sigurnosna, savjetnička i ina svita teška gotovo 40 milijuna kuna godišnje (koliko je, još od početne faze Ive Josipovića, godišnji proračun njegova Ureda, što je u odnosu na Stjepana Mesića još ponešto i smanjen) i, s druge strane, za ostvarenje danih obećanja prilično praznih i neučinkovitih pravnih mehanizma pri ruci, svaki je vladar Pantovčaka istodobno i najomiljeniji političar u državi i noćna mora kolege mu iz Banskim dvora, makar oni dolazili iz iste strane. Takav učinak, ma koliko se neki tvorci ustavnih odredbi s početka ovoga stoljeća trsili da tomu nije tako, hrvatskom je političkom sustavu naprosto zadan.

Mogu li mediji prepoznati problem?

Valja nam se nadati da će u predstojećih pola godine predsjedničke pretkampanje i kampanje (iako je prilično realno očekivati da se cjelokupni izborni proces organizira tako da završi ove godine, do početka hrvatskog predsjedanja Europskim vijećem koje nastupa samim početkom iduće, 2020., godine) neke teme koje smo ovdje otvorili, dobiti još više pažnje u utjecajnijim medijima. Šteta je što se ozbiljnija i šira rasprava o tome nije povela posljednjih više od godinu dana kada nije bilo nikakve kampanje. To je razdoblje bez ikakvih izbora bila prilika. Sada je pred nama dnevno-politički žrvanj – u kojemu će to biti teže, ali ne i nemoguće – raznolikih obećanja pojedinih kandidata i težnji da se svatko od njih nametne kao sposobniji, hrabriji, domoljubniji, odgovorniji, demokratičniji, simpatičniji itd., kao netko tko će svojom osobnošću ispraviti mane sustava ili ga usmjeriti u smjeru jačanja institucije Predsjednika. To u postojećim hrvatskim političkim okvirima, smatramo, ne bi smio recept što bi ga trebalo slijediti – što, naime, ako taj kandidat u slučaju izbora i provođenja svojih ideja, i bude uspješan, ali zahvaljujući njegovoj ostavštini neposredni mu nasljednik bude njegova sušta suprotnost? Kako god, čini se bi za razliku od prijašnjih kampanja, ovo barem u jednom dijelu medija moglo obilježiti ne samo pitanje tko bi mogao pobijediti, već i zbog čega uopće biramo predsjednika te koji su uopće okviri njegova djelovanja. Tekstove su na tom tragu, s propitkivanjem predsjedničkih ovlasti i prijedlogom rješenja u vidu ukidanja izravnog izbora predsjednika i davanja Saboru te ovlasti, posljednjih nekoliko mjeseci pisali i ljeviji i desniji i liberalniji kolumnisti – primjerice, Robert Bajruši u Jutarnjem listu (ovdje^[1]), Zvonimir Despot u Večernjem listu (ovdje^[2]), Goran Vojković na portalu index.hr (ovdje^[3]) te prije svih njih, k tomu i razrađenije, Ivica Relković kako na na portalu besplatnapolitika.hr (ovdje^[4] i ovdje^[5]) tako i u brojnim drugim medijskim istupima.