Prvi poučak glasi:

Barem jedan zastupnik sa svake liste koja će osvojiti mandat, u Europski bi parlament trebao ući kao preferencijalni birački izbor.

Drugi poučak glasi:

Kandidatima stranaka/lista koje objektivno pikiraju na najviše jedan mandat, odnosno koje ne mogu osvojiti više od 11-13% (a to su sve političke opcije osim HDZ-a, SDP-a i Živog zida), prvo mjesto na listi velika je prednost za izravan ulazak u Europski parlament ukoliko su imalo poznati i ukoliko nema osjetno poznatijeg kandidata na ostatku liste. No, ukoliko takav poznatiji kandidat postoji, svejedno ostaje značajna prednost prvoga mjesta kao alata za lakše dostizanje ipak značajnih 10% preferencijalnih glasova. Naime, u slučaju odlaska određenog kandidata iz Europskoga parlamenta (slučaj Davora Ive Stiera), ili pak odbijanja na izborima ostvarenog ulaska (slučaj Mirele Holy koja je i u ovome činu ispala „zelena“), kandidat s 10% nužno je sljedeći izbor za strasburške klupe.

Pri tome, što je već viđeno u spomenuta dva slučaja, za razliku od primjerice Hrvatskog sabora, hrvatski zastupnici u Europskom parlamentu ne mogu staviti mandat u mirovanje s namjerom da ga nakon izvjesnog protoka vremena iznova aktiviraju. Nastavno na dosad navedeno, kao i na analizu koja pokazuje da, osim prvoga, nijedno mjesto po sebi ne jamči imalo značajniji postotak preferencijalnih glasova (to se ipak za posljednje mjesto na listi ne može uzeti kao načelo premda je bilo uspješnih preferencijalnih kampanja; no bilo je u slučaju takvih mjesta i nezanemariv broj loših rezultata za razliku od prvih mjesta na listi).

Treći poučak glasi:

Kandidatu stranaka/lista koje osvajaju najviše jedan mandat, ukoliko taj kandidat nije prvi na listi, a žele ostvariti mandat u Europskom parlamentu, besmislena je (osim iz perspektive unutarstranačkog prestiža i početnih pozicija za neke druge moguće kampanje i izbore) svaka borba za bilo koje drugo mjesto na listi.

Koliko je realno potrebno glasova za osvajanje mandata u Europskom parlamentu i time, još je jedna značajna stvar, ostvarivanja naknade za troškove predizborne kampanje (što bi strankama koje u trenutku konstituiranja ovoga saziva Hrvatskoga sabora nisu bile registrirane te su zbog prethodnih unutarstranačkih raskola nastale kasnije, itekako pospješilo financijski krvotok)?

Rezultati izbora 2013. godine

Pogledajmo rezultate izbora za Europski parlament 2013., kada se u RH biralo dvanaest kandidata.

Koalicija HDZ-HSP AS-BUZ osvojila je 243 654 glasova (32,86%) i šest mandata,

koalicija SDP-HNS-HSU osvojila je 237 778 glasova (32,07%) i pet mandata,

Laburisti su osvojili 42 750 glasova (5,77%) i jedan mandat.

Rezultati izbora 2014. godine

Pogledajmo rezultate izbora za Europski parlament 2014., kada se u RH biralo jedanaest kandidata.

Koalicija HDZ-HSS-HSP AS-BUZ-ZDS-HDS osvojila je 381 844 glasova (41,42%) i šest mandata,

koalicija SDP-HNS-IDS-HSU osvojila je 275 904 glasova (29,93%) i četiri mandata,

ORaH je osvojio 86 806 glasova (9,42%) i jedan mandat,

koalicija HDSSB-ABH-A-HSS-HRAST-HSP-HZ-OS-ZZH („Savez za Hrvatsku“) osvojila je 63 437 glasova (6,88%) i nula mandata.

Što nas očekuje u svibnju 2019.?

S obaju izbora prikazane su samo one liste koje su prešle nominalni prag od 5%. Savezu za Hrvatsku, uz pretpostavku da su ostale stranke iznad praga zadržale rezultat, trebala su 204 glasa za europarlamentarca. Ili, da je HDZ osvojio 1223 glasa manje, uz pretpostavku u glas istoga rezultata stranaka iznad praga, Savez za Hrvatsku osvojio bi mandat nauštrb šestog mandata HDZ-ove liste. Odnosno, realni prag uz biranje jedanaest zastupnika, na prošlim je izborima bio 6,90%. Na izborima je pak 2013. HDZ omastio brk uzevši, kao vlastiti šesti, dvanaesti mandat iz razdiobe kolača te je ovdje stvarni prag bio 5.48%. To znači da bi čak i u slučaju biranja jedanaest zastupnika Laburistima s ostvarenih 5.77% uspjelo ono što Savezu za Hrvatsku nije s ostvarenih 6.88%.

U izborima su 2013. u Europski parlament zastupnike dobile liste koje su osvojile 70.70% glasova. U izborima su 2014. u Europski parlament zastupnike dobile liste koje su osvojile 80.77% glasova pri čemu bi, da se biralo dvanaest zastupnika, taj postotak narastao na čak 87.65%. Stoga na prvu loptu nema nikakvih jamstava o tome kako će i što će biti u svibnju 2019., no neki se zaključci iz razdiobe glasova, odnosno ponašanja birača, ipak mogu izvući. Naime, zbog načina raspodjele glasova u mandate, lista koja je osjetno snažnija od drugih te ima stoga četrdeset i više posto biračke potpore, uzrokuje u pravilu povećanje stvarnog praga u odnosu na slučaj kad su dvije liste izjednačene na tridesetak posto, a treća lista puno slabija. To se vidi u parlamentarnim kampanjama gdje su stvarni pragovi u trećoj i u devetoj izbornoj jedinici 2015. i 2016. bili na oko šest posto (znači, nekad i više od toga) glasova, a sve to zbog toga što je oko pola biračkog tijela ondje redovito glasalo za jednu listu, a četvrtina za drugu i time smanjilo broj „propalih glasova“.

S obzirom da je koalicijski potencijal HDZ-a limitiran, ali i s obzirom na redovitih anketnih nešto ispod, k tomu stabilnih, trideset posto, ali uz nezanemariv broj još neodlučnih birača koji se na kraju više ili manje jednoliko disperziraju, realno je očekivati da će HDZ samostalno polučiti rezultat približno sličan onome koji je ostvarila koalicijska lista s njim na čelu 2013. To će kao učinak imati da će stvarni izborni prag biti u svakom slučaju bliži razini (a ako ne i otprilike istovjetan njoj) na kojoj je bio na izborima 2013., negoli na razinama s izbora 2014.